2.marta 1998. postao je dan kada je ime Nataše Kampuš postalo poznato diljem svijeta. Tog kobnog ponedjeljka, u dobi od deset godina, krenula je na svoje prvo samostalno putovanje prema školi, nakon čega je misteriozno nestala bez traga. Od tog trenutka nadalje, bilo kakva saznanja ili informacije o njezinom boravištu ostale su nepoznate. Nakon što je shvatila da joj je kći nestala, zabrinuta majka odmah je kontaktirala vlasti kako bi prijavila situaciju. Policija je promptno reagirala i pokrenula potragu, sumnjajući na moguću otmicu. Kolegica Nataše iz iste škole javila se policiji tvrdeći da je svjedočila nasilnom uvođenju djevojčice u bijeli kombi. Prateći taj trag, policija je temeljito pregledavala sva vozila koja su odgovarala opisu, uz istovremeno praćenje drugih potencijalnih tragova. Nažalost, nije bilo nikakvih naznaka o tome gdje bi Nataša mogla biti. Kasnije se otkrilo da je Wolfgang Priklopil, čiji je automobil odgovarao opisu, prvotno bio glavni osumnjičenik. Međutim, policija ga je brzo oslobodila svake sumnje. U to vrijeme, Priklopil, 35-godišnji telekomunikacijski tehničar, djelovao je posve obično i nije pokazivao znakove monstruoznosti koje će kasnije otkriti. Nataša se u Beču tijekom tih dana nalazila među brojnim djevojkama koje su nestale s ulice. Uprkos tome, postojalo je snažno uvjerenje da će biti locirana. Malo tko je slutio da će pretrpjeti zatočeništvo nevjerojatnih 8 godina. Točno 3096 dana Nataša je težila oslobođenju, primjenjujući različite strategije kako bi umirila svog poremećenog otmičara i jednostavno preživjela. Priklopil je odveo Natašu u mirno mjesto Strashov, udaljeno oko 25 kilometara od Beča, gdje je u podrumu pažljivo izgradio kompaktnu, zvučno izoliranu komoru bez prozora, posebno prilagođenu za budućeg zarobljenika. Tajna prostora bila je toliko dobro čuvana da je bilo potrebno cijeli sat kako bi se ušlo unutra, a podrum je dodatno ojačan čvrstim čeličnim vratima radi dodatne zaštite.
Natašin opstanak tokom zatočeništva povezan je s njenim nesvjesnim korištenjem psihološke regresije. U prvoj noći zatočeništva, nesvjesno je izrazila svoje potrebe tako da je zatražila od svog otmičara da je uspava i poljubi za laku noć. Otmičar je nastavio s čitanjem priča za laku noć i pružanjem poslastica i darova. Iako su se ti darovi tokom vremena promijenili u predmete poput selotejpa ili vodice za ispiranje usta, Nataša je i dalje cijenila te geste. U retrospektivi, Nataša je priznala da je svjesna da su događaji oko nje bili daleko od uobičajenih, ali je ipak imala sposobnost racionaliziranja cjelokupnih okolnosti.Tokom kupanja, Nataša bi se zamišljala u luksuznom spa ambijentu. Slično tome, dok bi primala hranu od njega, stvarala bi sliku uljudnog gospodina koji obavlja te radnje isključivo kako bi joj priuštio zadovoljstvo. Međutim, sama ideja da joj on služi na taj način izazivala je osjećaj poniženja i nelagode. Iako postupci Priklopila nisu bili posve nevini ili bezopasni, bilo je i tamnijih aspekata njegovog ponašanja. Manipulirao je Natašu uvjeravajući je da je on božanstvo iz Egipta, inzistirajući da ga oslovljava s Maestro ili Učitelj. Kako je Nataša sazrijevala i počela mu se opirati, otmičar ju je izlagao teškom fizičkom zlostavljanju, ponekad je i fizički zlostavljao i do 200 puta tjedno. Osim toga, ograničio ju je u hrani, prisilio je da čisti kuću djelomično gola i zatvorio ju je u tamnicu držeći je zaključanu. S vremenom je Priklopil postajao sve opušteniji, pronalazeći zadovoljstvo u pažljivom tretiranju Natašinog uha. Uprkos svojim prisilnim zahtjevima, uživao je u raspravama o teorijama zavjera s njom. Jednom ju je čak poveo na skijanje. Međutim, Nataša je ostala nepokolebljiva u svojoj potrazi za izlazom iz zatočeništva, iako su joj se pružale brojne prilike budući da ju je sve češće izvodio u javnost. Ipak, strah ju je sprječavao da iskoristi te prilike. Pred njezin 18. rođendan, osjetila je promjenu u sebi i hrabro se odlučila suočiti s otmičarem, čak i po cijenu mogućih batina. Jasno mu je stavila do znanja da su okolnosti eskalirale do scenarija života ili smrti, gdje samo jedno od njih može preživjeti. Iznijela je zahvalnost na odluci da joj poštedi život i na pažljivoj brizi koju joj je pružao, izražavajući priznanje njegovoj ljubaznosti. Ipak, istaknula je svoju neovisnost, naglašavajući da je on ne može prisiliti da ostane uz njega. Jasno je izjavila da je situacija dosegla prijelomnu točku i da je trebala biti riješena. Na njezino iznenađenje, pošteđena je batina, a on se suzdržao od oduzimanja njezinog života.
Izgleda da je određeni aspekt negativca doživio olakšanje čuvši njene riječi, ali je ipak šutio. Nekoliko sedmica kasnije, dok je vrijedno čistila njegovo vozilo u dvorištu, telefon je iznenada zazvonio. Priklopil je odgovorio, ali zbog buke usisavača teško je čuo osobu s druge strane. Kako bi čuo bolje, odmaknuo se. Prepoznavši to kao povoljan trenutak, Nataša se tihom odlučnošću uputila prema kapiji, ne isključujući usisavač. Na sreću, kapija je bila otključana. Nataša je opisala neodoljiv osjećaj gušenja, opisujući svoje stanje kao imobilizirajući strah koji joj je paralizirao udove. Vrtlog slika plesao je pred njezinim očima, potičući njezinu želju za bijegom. Konačno je došao kraj Natašinim patnjama. Istoga dana Priklopil je tragično okončao vlastiti život, uskačući pred vlak. Međutim, prije smrti otkrio je svoje tajne puna krivnje svom najbližem povjerljivom prijatelju, koji je potom obavijestio vlasti. Godine 2013. snimljen je film koji prikazuje Natašin život, koji je prethodno podijelila u tri knjige, pričajući svoju potresnu priču. U 35. godini života, uprkos svemu što je prošla, Nataša je sretna. Trenutno se bavi umjetnošću i književnošću, istražujući kreativne izraze kroz crtanje i pisanje knjiga. Jedno od njezinih djela bavi se temom internetskog zlostavljanja, čime dijeli svoje intimno iskustvo nakon medijske pozornosti koju je privukla pobjegavši od otmičara i podijelila svoju priču putem knjige.
