U današnjem članku vam donosimo jednu duboko emotivnu priču koja je mnoge čitatelje navela da zastanu i zamisle se nad onim što često uzimamo zdravo za gotovo — prvom, najranijom povezanošću između djeteta i odraslog čovjeka.
- Psiholozi decenijama proučavaju kako briga, dodir i prisutnost oblikuju razvoj najmlađih. I iako se čini da je beba tek mali, nježni početak života, zapravo nosi nevjerovatnu sposobnost da reagira na svijet oko sebe mnogo snažnije nego što mislimo. Upravo je zato, kako stručnjaci tvrde, svaki trenutak blizine i nježnosti važniji nego što možemo zamisliti.
Savremena razvojna psihologija ukazuje na to da novorođenčad prepoznaje ritam glasa, toplinu kože i osjećaj sigurnosti. Kada se bebi pruži pažnja, kontakt očima, nježan govor ili dodir, njen mozak doslovno počinje graditi nove veze. Te rane reakcije nisu samo simpatični pokreti — one su temelj emocionalne stabilnosti i osjećaja povjerenja koji će dijete kasnije nositi kroz život. Istovremeno, kada je blizina nedovoljna ili povremena, dijete može pokazati neobične obrasce ponašanja, poput izostanka plača, slabije reakcije ili povlačenja u sebe, što stručnjaci tumače kao znak da bebi treba više prisustva i podrške.
Psiholozi ističu da bebe od prvih dana primaju poruke iz okoline — da li je svijet sigurno ili nesigurno mjesto. Ako je okruženje puno topline, pažnje i predvidljivosti, bebin nervni sistem uči da se smiri, da se opusti i da prirodno razvija emocionalne kapacitete. Kada odrasla osoba prepozna plač i reagira njegovim smirivanjem, beba dobija ključnu informaciju: „Nisam sama.“ Upravo ta jednostavna rečenica, iako izgovorena bez riječi, gradi osjećaj vrijednosti i samopouzdanja koji će pratiti osobu tokom odrastanja.
- Stručna literatura navodi da se u prvih godinu dana formira temelj onoga što kasnije nazivamo stilom vezivanja. Sigurna emocionalna povezanost smatra se najboljom zaštitom od kasnijih poteškoća sa stresom, anksioznošću ili nesigurnošću. Bebe koje dobijaju puno nježnosti i prisutnosti obično razvijaju stabilniji ritam spavanja, brže napreduju u motoričkim i kognitivnim vještinama i pokazuju jače rane oblike komunikacije. Njihovi pogledi su življi, reakcije snažnije, a odnos prema svijetu znatiželjniji.
Ipak, nauka bilježi i drugu stranu priče. Kada je prisutnost odraslih neredovna, kada izostaje emocionalni odgovor ili dodir, dijete može razviti obrasce ponašanja koji ukazuju na povučenost. Takve reakcije najčešće ne znače da je dijete „mirno“, već da mu nedostaje stimulacija ili osjećaj sigurnosti. Psiholozi objašnjavaju da mozak u najranijoj dobi uči brže nego ikada kasnije u životu — pa tako i nedostatak interakcije može ostaviti trag. Nedostatak dodira i blizine ne utiče samo na emocije, već i na fiziološke procese, uključujući ritam disanja, rad srca i sposobnost regulacije stresa.
O važnosti bliskosti u razvoju beba pisali su i naši domaći mediji. „Dnevni avaz“ je u nekoliko navrata istakao da stručnjaci savjetuju roditelje da što češće koriste kontakt koža–na–kožu, jer takav dodir smanjuje nivo stresa kod novorođenčeta i podstiče proizvodnju hormona sreće. Ovaj jednostavan oblik njege, koji se naročito preporučuje u prvim sedmicama života, nije samo emocionalni, nego i medicinski koristan, jer utiče na stabilizaciju temperature, disanja i srčanog ritma.
- Slične preporuke donosi i „Index.hr“, koji naglašava da bebe imaju nevjerovatnu sposobnost da prepoznaju glas i miris primarnog njegovatelja. Ta blizina nije samo ugodna — ona predstavlja njihovu prvu mapu svijeta. Ako je odnos pun ljubavi i topline, dijete kasnije razvija bolje socijalne vještine i lakše se nosi sa frustracijama. Ako je odnos hladan, nepovezan ili povremen, dijete može razviti nesigurnost ili preosjetljivost na stres.
Radio Sarajevo u rubrici o roditeljstvu takođe podsjeća da rana interakcija nije luksuz — ona je potreba. U članku o emocionalnoj brizi ističe se važnost toga da roditelji i njegovatelji ne tumače dječji plač kao „manipulaciju“ ili „razmaženost“, već kao jedini oblik komunikacije koji beba ima. Odgovaranje na plač, smirivanje dodirom ili glasom i stvaranje osjećaja sigurnosti ne „kvari“ dijete — naprotiv, uči ga da je svijet predvidljiv i da su ljudi kojima je okruženo pouzdani.
- Naučna istraživanja također pokazuju nešto izuzetno važno: bebe koje primaju dovoljno nježnosti razvijaju manju reaktivnost na stres i lakše uspostavljaju društvene odnose kada odrastu. Njihov mozak uči da se emocionalni izazovi mogu riješiti uz podršku, a ne povlačenjem. Upravo zbog toga stručnjaci savjetuju roditeljima da se oslone na intuiciju — a najčešće, ona ih vodi ka tome da uzmu dijete u naručje, da ga smire i da mu daju osjećaj pripadnosti.
Možda najveća vrijednost ovih saznanja leži u tome što podsjećaju da briga o bebi ne traži savršenstvo — samo prisutnost. Beba ne pamti brend kolica, boju sobe ili skupe igračke. Pamti kako je bila držana. Kako je bila tješena. Kako je neko brinuo da je nahrani, da joj bude toplo, da je sigurna. Emocionalna blizina je hrana jednako važna kao mlijeko.
Priča o razlici između djeteta koje raste uz nježnost i djeteta koje raste bez nje nije priča o osudi — već o podsjetniku. Podsjetnik da najraniji period života oblikuje sve što ćemo jednom postati. Podsjetnik da svaki zagrljaj, svaka izgovorena riječ, svaka minuta pažnje ima moć da mijenja djetetov svijet. I podsjetnik da se najvažnije stvari ne mogu kupiti — one se daju.
- U vremenu kada smo zauzeti, umorni i rastrzani obavezama, važno je zapamtiti ono što stručnjaci ponavljaju godinama: djeci je najpotrebnije ono što imamo i onda kada mislimo da nemamo dovoljno — našu ljubav, naše vrijeme i našu blizinu. Upravo to gradi temelje na kojima nastaje siguran, stabilan i sretan čovjek.
