Jedan muškarac iz Paraćina proveo je više od decenije uvjeren da odgaja svog sina. Od prvog dana bio je uz dječaka hranio ga, školovao, učio životnim vrijednostima i bio mu oslonac čak i nakon što se razišao s njegovom majkom.
- Nikada nije posumnjao u svoje očinstvo, sve dok ga godine promjena u dječakovom izgledu nisu počele tjerati na preispitivanje.Njihova priča počinje još kada je imao osamnaest godina. Tadašnja djevojka ostala je trudna i, iako je priznala da je imala prevaru i nije znala čije je dijete, on je pokazao spremnost da preuzme odgovornost. Dogovorili su se da urade DNK test nakon rođenja. Međutim, ono što nije znao, bilo je da je test falsifikovan – uzorak pravog oca zamijenjen je njegovim podacima. Godinama je vjerovao u laž, uvjeren da papir potvrđuje ono što je osjećao u srcu.
Kako prenosi Blic.rs, sumnje su se počele vraćati kada je dječak počeo sve više nalikovati muškarcu s kojim je majku nekada zatekao u prevari. Odluka da ponovi DNK test nije bila laka, ali je osjećao da duguje istinu sebi. Rezultat je bio bolan – ispostavilo se da nije biološki otac.
- Njegova reakcija bila je mješavina šoka, tuge i bijesa. “Imam sve dokaze, oba testa. Ali bojim se da tužioci ovdje neće htjeti pokrenuti slučaj, iako je riječ o krivičnom djelu prevare”, rekao je. Problem je što bez sudske presude njegovo ime ne može biti uklonjeno iz matične knjige rođenih. Prema pisanju portala Kurir.rs, ovakvi slučajevi nisu rijetkost, a pravne procedure često ostavljaju muškarce u emotivnom i finansijskom procjepu.
Na društvenim mrežama njegova priča izazvala je lavinu komentara. Jedni mu savjetuju da ide do kraja – da tuži majku, traži puno starateljstvo i izbori se za priznanje onoga što je bio sve te godine: pravi otac po djelima, ako ne po krvi. Drugi ga upozoravaju da bi sud mogao presuditi da, bez obzira na DNK, ostaje odgovoran za izdržavanje jer je 11 godina bio zakonski roditelj.
Kako prenosi Telegraf.rs, pojedini psiholozi ističu da se u ovakvim situacijama mora voditi računa o emocionalnoj dobrobiti djeteta. “Za dijete je bitno ko mu je bio uzor, ko ga je grlio kad je plakalo, ko ga je učio da vozi bicikl. Takve veze ne briše nijedan papir”, navode stručnjaci.
Ono što dodatno boli jeste što je on, i pored spoznaje da je prevaren, zadržao osjećaj ljubavi prema dječaku. “Srce se ne može isključiti samo zato što DNK ne odgovara. On je moj sin po svemu što smo prošli”, priznaje. Ipak, ostaje odlučan da proba ispraviti nepravdu, iako nema mnogo vjere u sistem.
Ova priča otvara staro, ali i dalje bolno pitanje: da li očinstvo određuje biologija ili godine posvećenosti i ljubavi? Za njega, odgovor je složen – istina ga je povrijedila, ali nije ugasila vezu koju ima sa djetetom. Ako ga pravda i zakon iznevjere, ostaje nada da će dječak zapamtiti ko je bio uz njega kad je bilo najvažnije
