U današnjem članku vam pišemo na temu riječi koje se izgovaraju olako, a ostaju zauvijek. Ovo je priča o odnosu majke i kćeri, ispričana jednostavno, iz ugla nekoga ko vjeruje da ljubav nije samo u onome što se kaže, već još više u onome što se živi.
- Odnos između majke i kćeri jedan je od prvih ogledala kroz koje djevojčica upoznaje svijet. U tom odnosu ona uči šta znači biti voljena, koliko vrijedi i kakva je njena uloga u životu. Upravo zato riječi koje majka svakodnevno izgovara imaju snagu koja često nadilazi trenutak u kojem su rečene. One ne nestaju, već se talože i oblikuju način na koji kćerka vidi sebe i druge.
Psiholozi često upozoravaju da namjera nije dovoljna. Nije dovoljno željeti dobro djetetu ako poruke koje mu se šalju nose skriven teret. Na to posebno ukazuje Mihail Labkovski, koji godinama govori o tome kako nesklad između riječi i ponašanja roditelja ostavlja duboke posljedice. Prema njegovom mišljenju, djeca ne slušaju samo ono što im se govori – ona mnogo pažljivije posmatraju kako roditelji žive.
- Fraze poput „Budi jaka“, „Moraš se zauzeti za sebe“ ili „Ništa te ne ograničava“ same po sebi ne zvuče loše. Naprotiv, često se izgovaraju s najboljom namjerom. Problem nastaje onda kada ih izgovara majka koja sama ne živi u skladu s tim porukama. Ako djevojčica svakodnevno gleda majku koja trpi, povlači se, ćuti u konfliktima ili ostaje u odnosima koji je guše, riječi o snazi postaju prazne.
Djeca uče po modelu. Kćerka neće usvojiti ono što majka govori, već ono što majka pokazuje. Ako vidi da majka ne postavlja granice, da se stalno prilagođava i opravdava tuđe loše ponašanje, velika je vjerovatnoća da će i sama kasnije raditi isto. Tako nastaje unutrašnji konflikt – spolja poruka o snazi, iznutra obrazac žrtvovanja.
Još teža greška, na koju se često ne obraća pažnja, jeste uvlačenje djeteta u probleme odraslih. Rečenice poput „Vidi šta mi je tvoj otac uradio“ ili „Da nije tebe, ja bih otišla“ stavljaju dijete u ulogu koja mu nikada ne bi smjela pripasti. Dijete tada postaje emocionalni oslonac roditelja, iako za to nema ni snagu ni kapacitet.
Takve poruke stvaraju osjećaj krivice i odgovornosti koji dijete nosi godinama. Kćerka počinje da vjeruje da mora da popravlja odnose, da smiruje sukobe i da bira strane. Time gubi osnovni osjećaj sigurnosti – onaj da roditelji brinu o njoj, a ne obrnuto. Kasnije u životu, ove žene često ulaze u odnose u kojima preuzimaju previše odgovornosti i osjećaju se krivima čak i kada nisu krive.
- Jedna od najštetnijih rečenica koju majka može izgovoriti je: „Trpim ga samo zbog djece.“ Iako zvuči kao velika žrtva, ova poruka ima težak emotivni teret. Dijete iz nje ne čuje ljubav, već krivicu. Čuje da je razlog tuđe nesreće i da njegova egzistencija nekoga drži u patnji. Takva poruka može duboko narušiti djetetovo samopoštovanje i stvoriti uvjerenje da ljubav uvijek mora boljeti.
Kćerke koje odrastaju uz ovakve rečenice često nesvjesno uče da je trpljenje sastavni dio ljubavi. Da je normalno ostajati tamo gdje boli, ako za to postoji „viši razlog“. Odrastaju s osjećajem da se vlastite potrebe stavljaju na posljednje mjesto, jer su tako naučile od najranijih dana.
- Ono što je važno razumjeti jeste da majka ne mora biti savršena. Greške su neminovne. Ali razlika je u spremnosti da se preuzme odgovornost za riječi i postupke. Dijete ne traži ideal, već iskrenost i dosljednost. Kada majka pokaže da poštuje sebe, da zna reći „ne“, da ne opravdava nasilje, nepravdu ili emocionalno zanemarivanje, ona kćerki daje najvrijedniju lekciju – kako da štiti sebe.
Na kraju, odnos majke i kćeri ne gradi se velikim govorima, već svakodnevnim sitnicama. Načinom na koji majka govori o sebi, o partneru, o životu. Riječi mogu biti podrška, ali mogu biti i teret koji se nosi decenijama. Zato je važno zastati i zapitati se: šta dijete čuje, a šta vidi? Jer ono što vidi, to će jednog dana i živjeti.
