Helena Albuquerque rođena je u okruženju koje mnogi mogu samo sanjati. Najfinije tkanine, najluksuznija vila, život bez granica i briga.
- Otac, Augusto Albuquerque, bio je titan biznisa, čovjek kojem je novac mogao otvoriti svaka vrata. Za njega, ništa nije bilo nedostižno — mogao je imati sve, jer je novac bio moć koja je pomicala planine. No, u njegovom životu postojalo je nešto što ni sav njegov novac nije mogao kupiti.
Iako je imao sve što je mogao poželjeti, kad je došao trenutak koji će mu promijeniti život, novac nije imao nikakvu moć. Liječnici su mu rekli jasno, bez obzira na sve napore: “Helena nikada neće moći govoriti.” Ta dijagnoza bila je poput udarca u srce. Sav luksuz, svi trudovi i novac koje je potrošio, nisu mogli popraviti stanje njegove voljene kćeri. Nažalost, ono što je slijedilo bila je tišina. Potpuna tišina. Iako je Augusto učinio sve što je mogao – od najboljih neuroloških stručnjaka u Europi, privatnih klinika u Švicarskoj, do najmodernijih terapija – rezultat je ostao isti: nijedna riječ iz Heleneinih usta.
- U ogromnoj kući, gdje je nekada odjekivala radost, sada je tišina bila svakodnevna pratnja. Svaki put kada bi drugo dijete zatražilo pažnju, vičući: “Tata, gledaj me!”, Augusto bi osjećao bol koja mu je probadala srce. Dao bi sve, cijelo svoje bogatstvo, samo da čuje jednu riječ iz Heleneinih usta. Samo jedno: “Tata.”
I tako je, svjestan da mu ništa ne može pomoći, Augusto tiho promatrao svoju kćerku. No, sudbina je odlučila donijeti promjenu, na način koji nitko nije mogao predvidjeti. Jednog sunčanog dana u parku, Helena je sjedila sama, igrajući se s lutkom u svom tihom svijetu, daleko od svih koji su je mogli razumjeti. U tom trenutku, iznenada je pristigla djevojčica — bosonoga, u iznošenoj haljini, s tamnom, neukroćenom kosom. Zvala se Vitória. Na prvi pogled, ona je bila samo još jedno dijete s ulice, nešto poput onih koje srećemo svakodnevno. Međutim, Vitória je nosila nešto posebno u svojim očima. Nisu to bile oči običnog djeteta.
Vitória je odmah primijetila ono što drugi nisu: Helena, koja je imala sve što novac može pružiti, nije imala ono najvažnije — glas. Osjetila je bol koju nitko drugi nije primijetio, duboku tišinu koja je obuzela Helenu. Vidjela je kako djevojčica pokušava progovoriti, ali ništa nije izlazilo iz nje osim tišine. Vitória je, kao da je imala moć da vidi unutar duše, prišla Heleni, i u rukama joj je držala malu staklenu bočicu.
Ta bočica, u kojoj je bila gusta, zlatna tekućina, sjajila je poput komadića zvijezde koja je bila zarobljena unutar stakla. Vitória je otvorila bočicu, a miris koji je izašao bio je sladak, gotovo drevan, nepoznat. Pogledala je Helenu u oči, sa smirenošću koja nije pripadala ovom svijetu. Tiho, s nježnošću, rekla je:
“Popij ovo… i tvoj glas će se roditi.”
- Helena, zbunjena i preplavljena, nije znala što da pomisli. Je li to zaista čudo? Ili se iza svega krije neka tajna koju Vitória skriva? Je li ovo bila obična priča koju je Victoria izmislila, ili je imala moć da stvori nešto što ni novac ni medicina nisu mogli? Niti Augusto, niti Helena, nisu znali odgovor na to pitanje, ali jedno je bilo sigurno – ovaj trenutak mogao bi promijeniti njihovu sudbinu zauvijek.
Ono što je počelo kao tiha patnja, moglo bi postati nešto potpuno novo. Tajna zlatne tekućine, taj susret s djevojčicom iz snova, mogla je biti početak novog života za Helenu. A za Augusta, to bi mogla biti prilika za ponovno otkrivanje života koji nije bio ispunjen samo novcem, već i ljubavlju, strašću i pravom magijom života.
