Većina ljudi se boji neuspjeha, pa iz toga razloga jedni odluče da se trude više, dok drugi pak idu linijom manjeg otpora i pokušavaju da se prilagode situacijama, te da ne iskaču iz svakodnevnice, kako ne bi doživjeli neuspjeh.
Jeste li se ikada zapitali zašto se čini da neki pojedinci stagniraju u svojim životima, ne mogu napredovati ili postići uspjeh? Je li to zbog nesretnih okolnosti ili je to rezultat njihovog načina života? Prema riječima stručnjaka, većina ovih osoba pati od sindroma “Petra Pana”, što znači da se i dalje ponašaju kao adolescenti unatoč tome što su prošli tinejdžerske godine. Ne žele prihvatiti odgovornost za svoje postupke i čekaju da ih drugi vode kroz život. Slijedi deset ponašanja koja pokazuju neuspješni ljudi.
Pojedinci koji ne postižu uspjeh imaju tendenciju vođenja života bez raznolikosti i oklijevaju prihvatiti promjenu. Umjesto da na promjenu gledaju kao na priliku za razvoj, oni je doživljavaju kao nešto što bi potencijalno moglo poremetiti njihovu zonu udobnosti.
Ove osobe imaju tendenciju držati se onoga što znaju, čak i ako je neučinkovito. Oni daju prednost iluziji sigurnosti nad nepredvidljivošću promjena. Ova vrsta otpora može značajno spriječiti osobni rast. Odabiru ne razmišljati o vlastitim postupcima i umjesto toga često krive druge za svoje nedostatke.
Pojedinci koji su neuspješni skloni su odgađanju zadataka ili odluka, uvjeravajući se da će biti riješeni sutra, sljedeći tjedan ili čak sljedeći mjesec. Ova navika je u psihologiji poznata kao odugovlačenje. Odugovlačenje ne znači nužno da je netko lijen ili mu nedostaje stručnost, već je prije obrambeni mehanizam protiv straha od neuspjeha ili tjeskobe da nećete moći savršeno izvršiti zadatak.
To zauzvrat uzrokuje da nadolazeći zadaci i odluke postanu stalni izvor zabrinutosti, dodatno ometajući produktivnost i napredak. Oni koji stalno odgađaju često imaju poteškoća sa samokontrolom, dajući prednost trenutnom zadovoljstvu nad dugoročnim ciljevima.
Pojedinci koji su neuspješni imaju tendenciju da nemaju konačnu viziju svoje budućnosti. U nedostatku jasnog smjera, skloni su vijugati od jedne ideje do druge bez da postignu napredak u bilo kojem području.
Osim toga, nedostatak jasne slike može dovesti do nedostatka motivacije. Kada nisu sigurni što žele postići, vjerojatno će izgubiti entuzijazam i odustati kada se suoče s preprekama. Vizija služi kao vodič prema našem željenom odredištu, pomažući nam u donošenju odluka koje su u skladu s našim ciljevima.
Nerijetko pojedinci koji nisu postigli uspjeh zanemaruju značaj osobnog razvoja. Smatraju da posjeduju dovoljno znanja i da je stjecanje novih znanja suvišno. Takva vrsta razmišljanja uzrokuje da ostanu stagnirati, nesposobni se prilagoditi svijetu koji se stalno razvija.
Ne gledaju na pogreške kao na priliku za učenje i napredovanje, i kao rezultat toga, ostaju ograničeni istom rutinom koja ne donosi nikakve rezultate. Kontinuirano učenje je životna potraga koja nam omogućuje da sazrijemo i steknemo kredibilitet neophodan za donošenje značajnih odluka u našim industrijama. Osim toga, ovaj proces jača samopouzdanje.
Pojedinci koji se osjećaju neispunjeno skloni su fiksirati se na probleme umjesto na rješenja. Kada se suoče s izazovom, skloni su biti zaokupljeni poteškoćama i preprekama s kojima se suočavaju, usmjeravajući svoju energiju na njih umjesto da pronađu načine da ih prevladaju.
Ovakav način razmišljanja često koči njihov napredak i onesposobljava ih, sprječavajući ih da poduzmu bilo kakvu akciju. Kao rezultat toga, oni ustraju u promatranju izazova kao nepremostivih problema, nesvjesni činjenice da njihov način razmišljanja koči njihov napredak.
