Za samo nekoliko dana, 28. siječnja, obilježit ćemo preminuće glasovitog pjesnika Duška Trifunovića, koji je sablasno prorekao vlastitu ostavštinu izjavom „ništa se neće zvati mojim imenom. Ugledni pjesnik Dušan Trifunović, koji je preminuo 28. siječnja 2006. godine i sahranjen u Sremskim Karlovcima, prema vlastitoj želji izrazio je žaljenje što nije bio više i što nije bio ljutiji, priznajući da će njegove greške nastupiti tek kada on posrnuli, dok je sve ostalo pripadalo drugima.

 

Rođen u Sjekovcu, mjestu u blizini Bosanskog Broda, Duško je na književni put krenuo nakon završenog trgovačkog i šumarskog obrazovanja. Svoju strast prema književnosti nastavio je u Sarajevu, gdje je otkrio svoj pravi pjesnički identitet. No, to razdoblje blaženstva naglo je prekinuto izbijanjem rata 1992. godine, pretvarajući Duška Trifunovića u prognanika, kojeg je pjesnički nazvao “maglom”. Doputovavši zadnjim Lastinim autobusom iz Sarajeva, do Beograda je stigao samo s ključem svog stana koji je, nažalost, bio zahvaćen plamenom. U tom je razdoblju rodbini u Beogradu javio da ga je dočekala smrt.

 

Tijekom boravka u Novom Sadu, emocije koje je doživio živopisno su uhvaćene u stihovima njegove završne skladbe, koja izražava uzajamnu nezainteresiranost između njega i subjekta, uz tvrdnju: “Postoji značaj u nedostatku želje s obje strane.

 

 

Unatoč tome što mu je ponuđen posao, odlučio je dane provodi putujući vlakom do Skoplja ili ruralnih dijelova Srbije. I koja je bila njegova svrha tijekom tih vožnji vlakom? Svoje vrijeme posvećivao je pisanju poezije, jer je Duško tvrdio da stihove može učinkovito skladati samo dok je u vlaku, o čemu svjedoče članovi njegove obitelji.

 

Iako je bio srčani bolesnik, odbio je liječenje i želio smrt. Dok je njegova pogrebna povorka iznosila njegov lijes iz kapelice, oblik broja osam materijalizirao se na nebu, formiran tragovima aviona u prolazu, simbolizirajući beskonačnost. Divio se Brankom Radičevićem koji je podrijetlom iz Slavonskog Broda, a sam je rođen u blizini Bosanskog Broda. Ova dva pjesnika rođena su na suprotnim stranama rijeke, a sada ih spaja Fruška gora. Možda se okupljaju negdje iza, sastavljajući stihove za nebeska bića. Pjesnici nisu podložni smrtnosti. U Izraelu se kaže da osoba zaista umire kada je zaboravljena. Međutim, pjesnici će ostati zauvijek upamćeni, dajući im besmrtnost. Duško Trifunović, poznati pjesnik, bio je čovjek koji je postojao u carstvu koje je spajalo dva različita svijeta. S jedne strane, upravljao je običnim, ovozemaljskim aspektima života, dok je s druge strane zaranjao u zagonetne dubine nepojmljivog svijeta. Materijalna imovina nije mu bila primamljiva, kako prikladno zaključuje ovu priču za portal Espreso Darko Trifunović, koji se rado prisjeća stričevog života i doprinosa.

 

Tri su bitne pjesme Duška Trifunovića s kojima biste se trebali upoznati.

 

 

Moram priznati svoju grešku.

 

Nažalost, napravio sam brojne pogreške i sada osjećam grižnju savjesti što nisam bio više i što nisam imao veći osjećaj za nesmotrenost, jer će posljedice mojih pogrešaka biti isključivo moje – sve ostalo mogu pripisati drugima.

 

Tijekom svog putovanja počinio sam brojne grijehe, trpio posljedice, prkosio tvojim krutim standardima i nastavit ću griješiti u budućnosti, sve u nadi da će moji izvanredni prijestupi donijeti sreću mnogima.

 

 

Moram priznati da sam pogriješio, jer sam sagriješio sa svrhom i namjerom, grijehom kojeg odbijam podijeliti ili se odreći, čak i kad biste to željeli.

Preporučujemo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here