Anabela Atijas je prošla kroz mnogo teških trenutaka i izazova nakon što je njena majka napustila porodični dom. Osim suočavanja s bolom zbog gubitka voljene osobe, morala se nositi s turbulentnom političkom situacijom u Srbiji tog vremena.
Kada je imala 17 godina, njena majka je želela da se preseli iz Srbije, smatrajući da je to bolja opcija, posebno za mladu ženu kao što je Anabela. Tokom boravka u izbjegličkom kampu u Trelleborgu, Švedska, Anabela je postala punoljetna, samo nekoliko dana nakon dolaska. Ova period u njenom životu ispunjava tugu i melankoliju, jer je morala ostaviti svoje prijatelje u Srbiji.
Iako su sobe u kampu bile moderno opremljene, unutrašnji svijet Anabele i drugih izbjeglica bio je ispunjen prazninom, posebno željom za ponovnim okupljanjem porodice. Iako se trudila suočiti se s bolom i traumom koje je prošla, tuga još uvijek ostaje prisutna u njenim sjećanjima. U to vrijeme nije znala gdje je njen otac. Ni ona ni njena mlađa sestra, devet godina mlađa od nje, nisu znale gdje su njihovi očevi na ratom zahvaćenom području. Znali su samo da njihova imena nisu navedena među žrtvama, što je donekle pružilo olakšanje usred teških vremena.
Međutim, njihov život se ponovno preokrenuo. Njen otac je posljednji put vidio dok je bila šesnaestogodišnjakinja. Sljedeći susret ih je ponovno spojio, ali u potpuno drugačijem okruženju. Ona je stajala pred njim držeći njegovu unuku, osmomjesečnu bebu. Ovaj trenutak je označio novi poglavlje u njihovim životima, s mnogo emocija i preokreta. Ali tada se ponovo spojila sa svojom porodicom i najvažnije od svega da je bila sretna, neke stvari treba ostaviti iza sebe a pogotovo one ružne.
