Dušku Vukobratu, hrabrom Banjalučaninu, trenutno stižu ogromna priznanja sa svih strana Balkana zbog svojih herojskih djela. U malom gradu u Njemačkoj, prošlog tjedna, Duško i njegov turski kolega neustrašivo su spasili dvoje djece od pokušaja otmice. Njihova brza i odlučna intervencija omogućila im je uspješno izvlačenje djece iz kombija otmičara te zadržavanje naoružanog otmičara dok su čekali dolazak nadležnih. Ovo izvanredno postignuće donijelo je veliku radost, sreću i ponos ne samo Dušku, već i svim gastarbajterima bivše Jugoslavije koji su se odlučili emigrirati u Njemačku u potrazi za boljim životom. Mediji su izvještavali o ovom hrabrom činu, čime su ga istaknuli na naslovnicama.
Tijekom mojih putovanja u Njemačku, tamošnji radnici su me pozvali u nekoliko srpskih i hrvatskih klubova. Tijekom nedavnog posjeta jednom hrvatskom klubu, svjedočio sam zadivljujućoj sceni. U roku od samo trideset minuta od mog dolaska, neprestani tok pojedinaca ulazio je u klub, a točan broj posjetitelja je izmaknuo mogućem brojanju. Pub je bio ispunjen živopisnim razgovorima, glazbom i obiljem toplih zagrljaja, poljubaca i glasnih klicanja. Atmosfera je bila zarazno električna, a svi su skandirali ujedinjujući slogan: “Naš ponos, naša radost!” Duško uspješno bilježi naelektriziranu atmosferu ovih nevjerojatnih trenutaka među inozemnim sunarodnjacima.
Možemo razumno tvrditi da su Nijemci stekli reputaciju “hladnih” u usporedbi s drugim kulturama. Moje uvjerenje da su emocionalno suzdržani potvrđuje činjenica da nam je otac djece izrazio zahvalnost i čak nas pozvao na ručak. Ipak, vidljivo je da Nijemci ne iskazuju emocije na isti način kao mi na Balkanu. Čini se da se pouzdaju u svoj pravni sustav i vladu za rješavanje problema.
Nesumnjivo, ovo herojsko postignuće predstavlja najznačajniju nagradu te donosi ogromnu radost Banjalučanima i svima na Balkanu. Zaključno, s nepokolebljivom sigurnošću možemo izjaviti da je Duško ostvario izuzetno važno postignuće. Duško također s povjerenjem tvrdi da, prema njegovom mišljenju, incidenti s otmicama nisu toliko česti izvan granica koliko se čini na temelju percepcije.
