U netaknutoj prirodi Busovače, gdje se planinski vrhovi sjaje pod sunčevim zracima, a šume obiluju bogatstvom šumskih plodova, donosimo priču o Marku Jurešiću. Za mnoge, berba borovnica može izgledati kao običan posao, ali za Marka, to je put prema neovisnosti i uspjehu.
Markova životna priča nije tipična. Godinama se posvetio berbi borovnica, šumskog ploda koji je sve više cijenjen. Upravo u ovom jednostavnom činu, Marko je pronašao ključ za ostvarenje svojih snova. “Borovnice su mi omogućile da izgradim kuću, kupim tri automobila i odgojim četvoro djece,” ponosno ističe Marko. Na planini u Busovači, gdje je često viđen kako marljivo bere borovnice, Marko svaki dan, uprkos bolovima u leđima, uspije nabrati i do sto kilograma borovnica.
Ta upornost ga je izdvojila iznad prosječnosti, omogućivši mu zaradu koja bi mnoge iznenadila.
Kroz priču Srećka Stipovića, koji je pratio Markovu dnevnu rutinu, saznajemo da su ovogodišnje borovnice dostigle rekordnu cijenu od dvadeset KM po kilogramu. “Kada kažem 20 maraka, oni mi kažu: ‘Skupe su.’ Rekao bih im: ‘Ajd sa mnom! Probaj nabrati kilogram na ovoj strmini, pa ćeš reći da nije skupo ni 200 maraka’,” priča Marko dok vješto stoji na strmini i bere voće.
Ručno branje borovnica je izrazito teško, a Marko se često bori s bolovima u leđima. Ponekad prije branja mora uzeti lijekove. Unatoč tome, lako nabere 10-15 kilograma, a za jedan dan može prikupiti i do 100 kilograma.
“Sto kila po 20 maraka, to je 2.000 maraka,” konstatuje Srećko. “Čak i ako je 12 maraka po kilogramu, brzo nabereš, kući dođeš…” odgovara Marko, dodajući da je prije nekoliko godina od branja borovnica kupio auto. “Sada sam kupio još jedan… onaj dole u potoku,” objašnjava.
“Koliki ti je vozni park?” pita Srećko. “Tri auta.”
“A nisi nigdje zaposlen?”
“Kakvi… Pa, evo, ovdje radim, sa šumskim proizvodima. Može se zaraditi. Samo ustaneš, budeš uporan i radiš,” kaže Marko, koji dodaje da mu je ovaj posao i odmor.
“Meni paše. Em zaradim, em mi paše. Nema zagađenja, nema šefa… Berem i uživam. Ponesem nešto jesti i tako po čitav dan,” kaže on, dodajući da se ne bi zaposlio u nekoj firmi, čak ni za velike pare. “Vidim i kuću si proširio,” kaže Srećko, a Marko odgovara, ne prestajući da radi: “Sve! Ja samo gradim.”
Prije nego što je počeo brati borovnice, Marko je živio kao podstanar. Razmišljao je čak da ode u Njemačku ili neku drugu zemlju. Međutim, već dugo mu to ne pada na pamet.
“Razmišljao sam da idem u Njemačku kada nisam imao ništa. Bio sam podstanar. Ali onda sam krenuo brati. I sada sam svoj gazda. Ustanem kada hoću, radim koliko hoću, odem kući kad hoću.”
U šumi često vidi i divlje životinje. Bude srna, ali i, kako kaže, poneki medo.
“Bude medo. Ali medo ode svojim putem… Borovnice beru mnogi iz ovog mjesta, pa i penzioneri. Imaju ljudi penziju, ali beru. Šta je njima ta penzija?! Dadnu za lijekove, kupe ulje… A ovo ovdje je džaba. Bereš koliko možeš, propašće svakako,” kaže on.
Marko će, kada prođe sezona borovnica, brati brusnice. Posla uvijek ima. Ne razumije zašto neki neće da rade.
“Ne znam što neće raditi, možda im je lakše kada nešto dobiju za džabe,” kaže Marko.
Marko, jedan od rijetkih koji ne zaziru od napornog rada, sa oduševljenjem ističe: “Svako jutro kada se probudim, osjećam slobodu i radost. Moja šuma je moja kancelarija, a borovnica je moj alat za ostvarenje snova.”
Marko je živ dokaz da, bez obzira na početne okolnosti, svako može pronaći put ka uspjehu – samo uz malo truda i vjere u sebe.
