Novosađanka Vesna Belušević je veliki dio svog život provela u inostranstvu, a čak 30 godina u Japanu. Nakon toliko godina vani, ona je prije dvije godine odlučila da se vrati u Novi Sad, a njen status na društvenim mrežama je podigao veliku prašinu. Poslije četiri decenije u inostranstvu, na tri kontinenta, od toga 28 godina u Japanu, Vesna Belušević i njena porodica vratili su se nazad u grad odrastanja i mladosti. A ovo su njeni utisci o svom rodnom gradu Novom Sadu, nakon decenija koje je provela u tuđini:

”Pitanje koje najčešće čujem u posljednjih osam mjeseci je: „Da li ste se navikli?” Na lijepo se ne moramo navikavati; to spontano prihvaćamo, ne razmišljamo o tome jer svi smatramo da je „Bogom dato”. Na ono, ne tako lijepo ili mnogo drugačije od svega na što smo već naviknuti, potrebno je vrijeme, dobra volja, potpuna predaja ili kako mnogi ovdje kažu, snalažljivost. Posljednji put sam bila u Srbiji 2014. godine. Razlike u posljednjih pet godina su veoma vidljive, fasade su još oronulije, iškrabane kojekakvim parolama i porukama, trotoari nisu sređivani decenijama, mnogo đubreta na sve strane. S druge strane, kafići, restorani i mjesta za zabavu koji su krcati u svako doba dana su rašireni po cijelom gradu. Djeluje da Srbi provode mnogo više vremena po takvim mjestima nego bilo gdje.”

Ona je napravila i omanji spisak onoga što se u mnogome razlikuje od onoga na šta je ona i njena porodica navikla:

1. Izbacivanje đubreta i reciklaža su na vrlo nerazvijenom nivou. U Novom Sadu postoje (čak ne u svim dijelovima grada) samo dvije vrste kontejnera za đubre, za komunalno i ambalažno. U ambalažne ubacuje se sve zajedno, nerazvrstano: metal, staklo, plastika, papir, tekstil itd. Stalno nalazim i izbačene velike dijelove namještaja koji danima stoje na ulici.

Ostatak pročitajte OVDJE

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here