Neki trenuci iz djetinjstva nerijetko ostanu zauvijek u načim sjećanjima i često je riječ ili o nesvakidašnjim momentima koji su se urezali u našu pamet ili o specifičnim ljudima koji su svojom neobičnošću i svojim potezima napravili naše dječije dane nekako posebnim.

Jedna od njih, bila je i takozvana Mara Vučić, koja je jednoj anonimnoj ženi bila centralna figura u toku odrastanja, ali ipak, jednog dana je uradila nešto što se mnogima nikako nije dopalo.

Stara gospođa Mara Vučić, koja je bila centralna ličnost mog djetinjstva i cijlog našeg grada, sve do osamdesetih godina, kad je tiho i neprimjetno otišla na groblje, a imala je najeljpšu kuću u srcu grada. Balkoni koji su bili na prvom spratu, su tako projektovani da je šetajući po njima mogla u dva tri koraka pogledom dosegnuti po cijeloj čaršiji i okolini sve do Rajna, Slovinja i Staretine.

S njenih dvora se moglo vidjeti ko ide iz Komiteta, Busije i Alicina kafane. Na drugom pravcu, sve kuće i stambene zgrade, od pravoslavne crkve pa sve do parka, a često je u popodnevnim satima stajala na balkanu i odozgo posmatrala začarani grad.

Sjeda, s paž frizurom i tankom crnom trakom oko glave, jednostavnog okvira naočala za vid, bez kojih je niko nije vidio u posljednjih trideset godina. Iskrivljenih staračkih nogu, pod teretom krupnijeg tijela, gegala bi se dok je obilazila svoje veliko dvorište i voćnjak koji se prostirao iza njene kuće, a sve do stambenih zgrada koje su pravljene oko 1965. godine.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.