Mnogi doktori neke životne situacije kao i neki pacijente nikako ne zaboravljaju jer se im se urežu duboko u sjećanja i formira iskustvo doktora.

Pacijenti moraju da žive i razmišljaju i mogu da krenu nekim drugim tokom boljim životom ili motraju da ostanu kako su ih doktori doživjeli.

Doktor iznosi kako se sjeća jednog mladog krojača koji je stigao kod njega u ordinaciju i žalio se na opštu slabost. Odmah nakon što ga je vidio tako blijedog i kako se brzo zamarao posumnjao je na anemiju. Pacijent je iznio i podatak da mu je u zadnjem vrmenu stolica crna poput katrana zbog čega je sumnja na čir na želucu bila logična a moguće i na dvanaestercu.

Medicinski gledano ovakvo stanje je hitno i doktor je predložio odlazak u bolnicu. Međutim čovjek je reagovao skroz negativno na takav prijedlog doktora pošto mu je rečeno i da će morati još i hirurški da intervenišu. Nije njemu bilo do bolnice a nikako da ga još i režu. Iako je doktor pokušavao da mu objasni kako ta operacija nije rizična ali sve je to bilo uzalud.

Doktor mu je na kraju rekao da mu je stanje opasno i da bi mogao iskrvariti. Ali ovaj dotični čovjek je i dalje tražio samo neki lijek da ga popije kako bi mogao što prije otići kući. Jako se bojao se bolnice a hirurškog noža posebno. Nije uspjelo ni ubjeđivanje prijatelja i otišao je kući. I nakon nekoliko dana je i umro u svome domu. U ovom slučaju se pokazalo kako je strah od bolnice opasan i neopravdan.