U prošlosti je u svakoj kući postojala tzv. soba za smrt a ovaj običaj koji se za nju vezuje je bio posebno popularan u 19. vijeku a počeo je da iščezava krajem Prvog svjetskog rata. I na našim prostorima se on njegovao ali pod drugim imenom a radi se o tome da je u svakoj kući postojala jedna prostorija u kojem bi se umrli ukućanin izlagao u sanduku kako bi se od njega mogli oprostiti porodica i prijatelji.

Kako je dolazilo do razvoja zdravstvene zaštite ljudi su manje umirali kod kuće a više u bolnicama i ovaj običaj je počeo da iščezava iako se i danas ponegdje još uvijek praktikuje. Naime poneka porodica je tražila da se tijelo pokojnika iz bolnice dopremi u svoju kuću da bi mu se održalo bdijenje ali većina prepušta pogrebnim društvima kojih ima i više nego dovoljno da obave sve formalnosti kada neko premine.

Inače u svijetu je u većini slučajeva dnevna soba pretvarana u sobu za smrt po potrebi. O ovoj temi je pisao i veoma popularan Ladies Home Journal još 1910. godine kada je apelovao na svoje čitateljke da glavnu prostoriju u kući a to i jeste dnevna soba, prestanu zvati sobom za smrt jer se ona koristi za sve aktivnosti ukućana i zapravo je veoma živahna i ne zaslužuje ovaj naziv.

Tada se i pojavio po prvi put naziv dnevna soba koji se proširio i zadržao i do današnjih dana. Da li ste vi čuli za ovaj običaj ili ste možda i prisustvovali nekome od njih?