Danas smo za vas pripremili jedno veoma zanimljivu priču, za koju bi rekli da postoje samo u filmovima horor žanra, a mlađe generacije su posebna priča po ovom pitanju.

Dakle, ovaj naslov uopšte nije daleko od istine, jer se nekada davno poslije II Svjetskog rata ovo itekako dešavalo, posebno u područjima koja su povezana sa ovim dijelom Evrope.

Vjerovatno se pitate kako je moguće da neko bude živ zakopan, ukoliko je već umro dan ili dva ranije? Svi se sigurno sjećate onih priča da su ljudi u kasnim noććnim satima znali prolaziti pored groblja i da su čuli nekakvo mumljaćnje i urlike iz nekih od grobova i da su bježali tada glavom bez obzira. Ali, ovo uopšte nije stara narodna priča, već su se stvarno čuli jauci ljudi koji su zapravo zakopani živi.

Zbog nedovoljne edukacije i zbog neznanja posebno u ruralnim područjima stare države, ako bi neko umro danas odmah bi se ujutro sahranio. Nije se čekalo dva ili tri dana da se ustanovi da nije možda riječ o kliničkoj smrti, pa bi se onda dešavalo da je upitanju čovjek koji je ustvari živ, i koji je sahranjen te na taj način ostavljen da umre.

Vukan Perić je čovjek koji je davne 1960. godine preminuo u okolini Bugojna i odmah su ga sahranili već sutradan. Ali, Vukan je za razliku od drugih nesretnika se na sahrani dok je pop čitao pelo probudio, otvorio svoj sanduk i na opšte iznenađenje ustao i u šoku se okrenuo ka svojoj kući.

Njegova stara majka mu je otvorila vrata, koja zbog godina nije mogla ići na sahranu, a kada je vidjela svog sina, pala je u nesvijest od šoka.